Vlastita porođajna priča jedne doktorice

pp1

Drage žene, obećah davno Amiri da ću napisati komparaciju svoja dva porođaja za P&P, pa se nekako vrijeme izvuče i prođe 7 mjeseci. Pišem ovo jer sam imala dva potpuno različita porođajna iskustva, od kojih je prvo primjer “kako ne treba”, a drugo “za poželjeti”.

Prvo da napomenem da sam po obrazovanju ljekar-doktor medicine i na studiju sam bila vrlo zainteresirana za ginekologiju i akušerstvo, tako da sam imala predstavu o tome kako bi prirodni porođaj trebao izgledati. Drugo, nikad nisam bila pristalica “ganjanja štela”, smatram da je posao akušera kao i svakog drugog ljekara da stručno i na najbolji način pomogne pacijentu tj. ženi da se porodi, pa zamislite mog šoka kad sam doživjela drugačije. 😀

Prvi porođaj bio je prije 5 godina na GAK. Na dan termina dolazim ujutro na CTG i javljam se doktoru kojem sam dolazila taj posljednji mjesec na kontrole, on je taj dan dežurni i insistira da uradi pregled. Iako porođaj nije ni na mapi (CTG uredan, plodna voda i posteljica prema UZ uredne, grlić otvoren tek 2 cm), on insistira da ostanem na odjelu Patologija trudnoće (moja trudnoća je potpuno uredna) uz komentar “ma ti ćeš se meni danas poroditi”. Popodne dolazi da me pregleda i za vrijeme vaginalnog pregleda povuče plodne ovojnice (to užasno boli), kaže da se ovim potezom izazivaju kontrakcije tako da će me on poroditi u toku noći. Kontrakcije počinju lagano oko 19h, jače oko 23h, oko 2h su već na dvije minute, ali grlić se ne mrda i ja hodam i skakućem – bukvalno – cijelu noć, ne bih li ubrzala otvaranje grlića. On dolazi par puta u obilazak i kao da ga nervira što to ide tako sporo, kaže da nastavim da hodam. Dočekujem jutro (i kraj njegove dežure) potpuno iscrpljena, u bolovima, hoću samo da se sve to završi jer nisam spavala od preksinoć nikako. Dolaze ljekari i bacaju komentare kako su žene razmažene, nalažu sestri da mi urade klizmu (za kojom nema potrebe jer cijelu noć idem u wc, svako ko se porađao zna kako kontrakcije iritiraju crijeva i izazivaju pražnjenje) i vode me u salu. U sali nasilno prokidaju vodenjak, uključuju drip. Za vrijeme jedne od kontrakcija jedna od doktorica kaže kako sam se malo pomokrila (moguće, ali svejedno) i usred sljedeće kontrakcije mi gura jednokratni urinarni kateter, podere mi uretru i dobije par ml urina. Otvaram se za malo više od sat od 3 do (navodno) 10 cm, kažu mi da tiskam (“joooš, jooooooš”) i iz samo jednog tiskanja izguram cijelo dijete iz sebe, naravno uz epiziotomiju za koju niko ne traži odobrenje niti se potrudi da te uopšte obavijesti da će ti je uraditi. Svi su zatim vrlo ponosni na sebe, ponašaju se kao da su vam učinili veliku uslugu jer smo eto i dijete i ja žive. Prilazi mi doktorica i govori kako će me šiti u lokalnoj anesteziji (za koju znam da ništa ne pomaže u konkretnom slučaju) jer nemaju anesteziologa, u tom trenutku ulazi neka sestra i pita “ko je ta-i-ta” (moje ime), ja se javljam i ona kaže “evo sad je zvala za tebe ta-i-ta (doktor na KCUS), sad ćemo mi tebi naći anesteziologa” i anesteziolog se pojavljuje za 2 minute. Mene u tom trenutku stid što sam bila toliko glupa da ne tražim štelu, jer se očigledno sve može tim putem dobiti. Po dolasku na odjel doživljavam jedina dva lijepa momenta u tom cjelokupnom iskustvu, a to su dvije sestre čija imena ne znam, od kojih mi jedna pomaže da se operem, obučem i smjestim u krevet, a druga mi donosi moje dijete i pokazuje mi kako da je dojim 🙂 Sutra prije vizite sestre unose naše temperaturne liste i ja pogledam svoju, a na njoj piše “ruptura cervicis”, odnosno da mi je grlić pukao za vrijeme porođaja. Dolazi vizita, niko ni ne spominje taj detalj i kad su završili ja kažem šta sam pročitala, a doktor kaže: “A šta ste vi po zanimanju?” – jer valjda ženu koja nije medicinski obrazovana ne treba zanimati trauma grlića koja joj višestruko povećava rizik od razvoja karcinoma grlića. Na doručku poslije toga glavna medicinska sestra kaže porodiljama kako “sigurno” neće imati mlijeka u prvim danima po porođaju i da obavezno kupe pakovanje formule, “najbolja vam je *** (op.a. brand naveden)”. Ja u najiskrenijem šoku.

Nakon ovog iskustva, druga trudnoća mi nije padala na pamet, dok nisam pročitala da se u Tuzli otvorilo privatno porodilište. Raspitam se kod ljudi koji su živjeli u Tuzli kakvi su ginekolozi/akušeri koji tamo rade, dobijem sve riječi hvale za doktoricu F.K. Zatim se desi druga trudnoća i od prvog dana nemam dileme – idemo u Tuzlu. Moram da napomenem da sam u tom trenutku već godinu dana nezaposlena, ali dileme i dalje nema – ove godine ne idemo na more, ušteđene pare su rezervisane za porođaj. Svoje planove roditeljima i širem krugu porodice otkrivam tek par mjeseci pred porod, zatim slušam beskrajne pridike kako je to van pameti, glupost, pored dva porodilišta u Sarajevu ja se igram sa životom (da, taj komentar) i u 36. sedmici trudnoće odlazim u Plavu polikliniku da se upoznam sa svojom doktoricom. S obzirom da sam imala gdje boraviti u Tuzli, dogovorimo se da ću doći u Tuzlu da čekam porođaj desetak dana prije termina, a do tada da u Sarajevu dva puta sedmično radim CTG, za svaki slučaj.

Po dolasku u Tuzlu, dolazim na kontrolu svaka 2-3 dana, na dan kad je izračunati termin doktorica kaže kako bi porođaj mogao krenuti “večeras” – i tako je i bilo. Poučena prethodnim iskustvom, ležim i čekam da kontrakcije budu na par minuta, javljam se doktorici oko ponoći i dogovaramo se da dođemo u Polikliniku kroz pola sata. Suprug i ja dolazimo, u sobi je već predivna sestra Jaca koja kuha domaću pileću supu da me oporavi poslije porođaja. Uradi se CTG i pregled, grlić je otvoren već 4 cm, narednih sat i po sjedimo, pričamo, sestra Jaca mi masira krsta toplim uljem za masažu (ruke joj se pozlatile!), slušamo muziku, suprug i ja plešemo 🙂 dr Fatima ponovi pregled, dilatacija 7 cm, ubrzo potom 9 cm i tada mi kaže da bi prokinula vodenjak (ponavljam, pita da li se slažem) i pet minuta poslije osjetim da je beba već krenula niz porođajni kanal. (Sada kad se prisjećam svega, shvatim da sam se zapravo sve vrijeme smijala, čak i kad se bolovi intenziviraju.) U međuvremenu, stigle su babica i pedijatrica-neonatologinja i sve su već spremne (jednokratni mantili, rukavice, maske – isto je dobio i suprug). Babica me vodi kroz posljednje 3 kontrakcije, kaže mi tačno u kojem trenutku da tiskam, u kojem da stanem i samo dišem i tih par minuta poslije, na prsima držim svoju bebu. Plačem od sreće i zahvaljujem Bogu što mi je dao takav porođaj i kažem kako hoću i treće dijete ovdje i ovako da rodim, doktorica se smije. Sestra mi donosi kafu i čaj, kasnije mi babica pomaže da se operem, obučem i pređem u krevet, donose mi supu. Sve vrijeme mog boravka tu sestra je u sobi do moje i na raspolaganju je za bilo šta što porodilji može zatrebati. Neonatologinja dolazi popodne da još jednom pregleda bebu i kaže da dođemo za tri dana na još jednu kontrolu – sve je uredu s bebom, ali se ništa ne prepušta slučaju.

Ovo je sad već jaaaaaako dug tekst i izvinjavam se zbog toga 🙂 ali sam očajna zbog toga što jako veliki broj žena doživljava nasilje na porodu kao nešto normalno i uobičajeno, a žene koje dižu glas protiv toga se proglašavaju razmaženicama i kukavicama. Kao medicinski educirana osoba, tvrdim da se veliki broj epiziotomija uradi bespotrebno i da se bespotrebno i pretjerano daju medikamenti, te se nadam da će se ta praksa iskorijeniti u našoj zemlji. Napredak u medicini i intervencije pri porodu bi trebali doprinijeti smanjenju stope smrtnosti porodilja i novorođenčadi i smanjenju broja komplikacija pri porodu, a ne koristiti se kao sredstvo maltretiranja porodilja pod izgovorom kako je to “za njihovo dobro”.
Želim vam lijepe i zdrave porođaje i zdravu djecu!

Mama A.J

Napišite komentar...