Porođajna priča sa dulom: odlazak zadnje minute u porodilište

pp1

Nakon prve trudnoće koja je protekla dosta teško, uz inducirani porođaj, drip, epiziotomiju i ostale prateće intervencije koje su, nažalost u našim rodilištima postale rutina. O postpartalnom periodu da ne pišem. Slabost, otežano disanje, bol u rebrima, otežano kretanje, teža uspostava dojenja, rana od epiziotomije su bili prateći problemi nakon poroda. Moja jaka želja za drugom trudnoćom se javila nakon završetka moje obuke za dule. Nakon nekoliko mjeseci doznajem za drugu trudnoću i mojoj sreći nema kraja. Ovaj put sam odlučila da će sve biti drugačije uz Božiju pomoć. Odlučujem se za kućni porođaj. Moja želja je bila ogromna. Moja dula koja je bila na nekoliko kućnih poroda mi je davala podršku što mi je jako značilo u tim trenucima. Odlučujem da niko osim muža i dule neće znati za tu odluku, kako ne bi bilo dodatnog pritiska. Trudnoća je tekla uredno, pravi kandidat za kućni porod 😍 školska! Okružila sam se pozitivnim ljudima, što je meni bilo jako važno u tim trenucima. Već lagano ulazim u posljedni mjesec trudnoće i tu svi moji planovi padaju u vodu. Doznajemo da muž mora van BiH, te da neće biti prisutan na porodu što je meni kod kućnog porođaja bilo od velikog značaja, ali ok.. bože moj! Čitav plan se mijenja. Odlučujem se za dvije dule, jedna je pristala biti do kraja poroda, druga je ipak odlučila da ne želi biti na samom porodu, ali sam poštovala njenu odluku. Kreću pripreme. Prenatalni sastanci s dulom. Bliži se očekivani termin poroda.. Radujem se, jedva čekam da upoznam svoju bebu. Očekivani termin poroda sam prešla za dobre dvije sedmice. Počinje nervoza, strah… moja dula koja je podržavala kućni porod i koja mi je davala nevjerovatnu podršku mora ići na edukaciju van BiH. Tu se moja odluka o kućnom porodu završava. Pravim s njom drugi plan, čujemo se sve vrijeme preko telefona. Odlučujem otići u rodilište na sami izgon.

Bio je 18.10. Legla sam kao i inače sa svojim dvogodišnjakom. Ponoć. 00:00 h. Probudiše me lagani bolovi. Ustadoh, pomislih, Bože je li to to… Kontaktiram prvu dulu, i odlučim se da pratim naredni sat vremena kako će se kontrakcije razvijati. Dolaze na 5 min. Redovno. Shvatam da je to to i zovem drugu dulu da se polahko spremi i dođe. Emocije su se mijenjale iz sekunde u sekundu. Čas uzbuđenje, čas nervoza. Prirodni klistir. Odlazim na wc nekoliko puta. Odem se lagano istuširati dok moj dvogodišnjak još uvijek ne zna šta se događa. Dolazi dula 2 h nakon početnih bolova. Kreće nešto konkretnije. Osjećam da kontrakcije postaju jače. Pričamo, zezamo se, isprobavamo razne metode i položaje. Rebozo, lopta- 0 bodova.

Niti jedan položaj osim stojećeg mi nije odgovarao. Dula se trudi da pronađe metodu koja mi odgovara te pokušavamo s vrućim oblogama. Prilikom početka kontrakcije bi stavila oblogu na moja krsta i konačno pronalazimo metodu koja me je bukvalno-preporodila! 5:00h budi se moj sin. Shvata da se nešto dešava. Objašnjavam. Kontrakcije postaju jače a on me ljubi i mazi kao najbolja dula na svijetu. To mi je davalo snagu. Između kontrakcija je imao priliku da sisa. Kreće tranzicija, počinje mi lagano sve smetati osim-vrućih krpa i dulinog zagrljala. Šaljem sina kod svekrve a ja prelazim u tuš kabinu. Dula je uz mene, ulijeva mi sigurnost. Osjećam se sigurno pored nje i ništa mi više ne treba. Kupa me, masira, Bože, hvala Ti, mislim u sebi. Hvala Ti kad si mi je poslao onda kada mi je najviše potrebno. Vodenjak je čitav, nema ni sluznog čepa, a kontrakcije se nizaju jedna za drugom. Osjećam pritisak. Govorim duli da je vrijeme da krenemo ali negdje u podsvijesti se javlja strah da je još rano. Zovemo dulu br 1 i govorimo joj da bi lagano krenule u rodilište ali da još uvijek nisam sigurna, ali baš u tom trenutku osjetih ogromno olakšanje i prsnuće vodenjaka. Provjerim, to je to, sluzni čep i vodenjak u isto vrijeme. Odličan znak-pomislih. Već je 7:00 h. Počinjem se lagano spremati. Dula je bila najdivniji vozač na svijetu. Obgrlila sam autosjedište, i osjećam da su naponi krenuli polahko. Stigle smo u porodilište i dula me pita kojim ćemo putem (liftom ili stepenicama) naravno stepenicama-odgovaram. Ostala je iza vrata, ali tu je, nisam sama, pomislih.

Već je 7:43h. Na prijemu me je dočekao neraspoložen doktor, pred kraj smjene, što mi je automatski uništilo uzbuđenje. Obavlja ginekološki pregled i upućuje babici da sam maksimalno otvorena i da me vode u salu. Wow. Divno, pomislih. Tu kreće moja borba. Borba da mi ne oduzmu autonomiju. Liježem na sto, zahtijevam da mi podignu ležište od kreveta jer mi ne odgovara položaj. Dobićeš jastuke, reče babica. Divno. Tiskaj, reče neraspoloženi doktor. Nemam napone dovoljno jake, ne mogu-odgovaram. Ponavlja i lagano kreće da mi se nalegne na stomak. Shvatam šta želi i hvatam mu ruku i govorim da nema potrebe. Ponavlja isto bez obzira na moj zahtjev, ovog puta sam ga stisla noktima i rekla da ne želim. Vidno iznerviran, ljut, u pokušaju da me uplaši (ili šta već) govori mi da sam se mogla poroditi za nekoliko minuta, a babici ljutito naređuje da me vode u sobu, jer ako želim sve prirodno neka se sama porađam u sobi. Wow. Odlična ideja. Vodite me u sobu. Naponi postaju jači. Ustanem sa kreveta, ali se brzo vratim u ležeći položaju jer ne mogu, ne odgovara mi više da stojim, bojim se da ne padnem. Dižem jednu nogu i osjećam bebinu glavicu da polahko izlazi. Ok, porodiću se tu, pomislih. U tome ulazi pedijatrica i dere se da je porod krenuo. Odvukoše me u salu. Ne želim istog doktora, promrljala sam. Dolazi divna doktorica, i govorim joj svoje zahtjeve da ne želim nalijeganje na trbuh i epiziotomiju. Poštuje. Rađam svoju djevojčicu. Predivnu. Plače. Stavljaju mi je na prsa i ona sisa. Pupčanik je pušten da otpulsira a beba je bila sve vrijeme sa mnom. Sve se to dogodilo u nešto manje od pola sata provedenih u porodilištu.

Ovog puta sam vjerovala svome tijelu. Znala sam da sam jaka i sposobna za to. Da me je Gospodar stvorio za to. Osluškivala sam ga i ono mi je davalo upute. Zahvalna Bogu i svojoj duli. Produkt ovakvog PRIRODNOG poroda je sretna i sposobna mama. Postpartalni period je tekao bez ikakvih problema. Nije bilo intervencija, dojenje odmah uspostavljeno, a što je najvažnije, bila sam sposobna posvestiti se i starijem djetetu. Moja poruka svim ženama je da uzmu dulu, zatim da vjeruju u svoje sposobnosti i da se educiraju što je više moguće.

Mama N. i beba Hava.

Napišite komentar...